Mnogo je naziva za jedno mesto koje ima neverovatno svojstvo da štiti od sunca, kiše, snega, vetra, divljih životinja… i ljudi. U njemu se rađamo, rastemo, razvijamo, sazrevamo, stvaramo, živimo i na kraju života, ostajemo u “večnoj kući”.
To je naš mikrokosmos u kome mi predstavljamo tvorca – arhitektu.
Stanovanje, kao pojam, predstavlja uzajamni odnos ljudi i nekog mesta. Svako mesto ima neke svoje specifične osobine koje ljudi mogu da koriste ili da prilagođavaju kako bi stanovanje učinili prijatnim. U tom procesu prvo što se određuje jeste prostor, koji može biti mali, srednji ili veliki, ali je uvek konačan. Njegove granice su potpuno definisane čak i kada ne postoji opipljiva „ograda“, a njih određuje funkcija: Čemu taj prostor služi? Ko ga koristi? Kada? Koliko često? Na koji način?
Kada funkcija sretne prostor dolazi do raznolikih rešenja koja po pravillu predstavljaju nekakav kompromis između njih dvoje. Oni sa manjkom iskustva će u tom kompromisu često videti samo nesavršenost, pokušavajući nekad svesno, nekad nesvesno da postave sve stvari na svoje mesto. Ovako se vrlo često upada u klasičnu zamku koju prostor nosi u sebi, a to je ograničenost. Što više zaposedate prostor, njega je sve manje i dodavanjem novih stvari, vremenom, prostor nestaje. Svojevrstan oksimoron, kojeg je malo ljudi svesno.
Kažu da prave arhitekte nikada zaista ne završavaju svoje projekte, već ih ostavljaju nesavršene, otvorene za ono što dolazi ili će možda doći ili bi voleli da dođe. Zato razmislite kada stanete sledeći put ispred zida vašeg prostora da li ćete tu staviti plakar, sliku, cveće, policu ili možda ipak samo otvoriti prozor.
Umetnost stanovanja
Dom, kuća, stan, stanište, prebivalište, boravište, utočište, bivak, izba, jazbina, brlog.
Mnogo je naziva za jedno mesto koje ima neverovatno svojstvo da štiti od sunca, kiše, snega, vetra, divljih životinja… i ljudi. U njemu se rađamo, rastemo, razvijamo, sazrevamo, stvaramo, živimo i na kraju života, ostajemo u “večnoj kući”.
To je naš mikrokosmos u kome mi predstavljamo tvorca – arhitektu.
Stanovanje, kao pojam, predstavlja uzajamni odnos ljudi i nekog mesta. Svako mesto ima neke svoje specifične osobine koje ljudi mogu da koriste ili da prilagođavaju kako bi stanovanje učinili prijatnim. U tom procesu prvo što se određuje jeste prostor, koji može biti mali, srednji ili veliki, ali je uvek konačan. Njegove granice su potpuno definisane čak i kada ne postoji opipljiva „ograda“, a njih određuje funkcija: Čemu taj prostor služi? Ko ga koristi? Kada? Koliko često? Na koji način?
Kada funkcija sretne prostor dolazi do raznolikih rešenja koja po pravillu predstavljaju nekakav kompromis između njih dvoje. Oni sa manjkom iskustva će u tom kompromisu često videti samo nesavršenost, pokušavajući nekad svesno, nekad nesvesno da postave sve stvari na svoje mesto. Ovako se vrlo često upada u klasičnu zamku koju prostor nosi u sebi, a to je ograničenost. Što više zaposedate prostor, njega je sve manje i dodavanjem novih stvari, vremenom, prostor nestaje. Svojevrstan oksimoron, kojeg je malo ljudi svesno.
Kažu da prave arhitekte nikada zaista ne završavaju svoje projekte, već ih ostavljaju nesavršene, otvorene za ono što dolazi ili će možda doći ili bi voleli da dođe. Zato razmislite kada stanete sledeći put ispred zida vašeg prostora da li ćete tu staviti plakar, sliku, cveće, policu ili možda ipak samo otvoriti prozor.